U poslednje vreme sve češće se susrećemo sa jednim laboratorijskim parametrom koji se naziva D-dimer. Njegove vrednosti često su razlog nedoumica i zabrinutosti, pogotovo u periodu trudnoće.
Imajući u vidu navedeno, ukazuje se potreba za određenim pojašnjenjima vezano za D-dimer.
D-dimer je produkt degradacije, odnosno razgradnje fibrina.To je mali proteinski fragment koji se nalazi u krvi nakon rastvaranja tromba.
Kod zdravih ljudi, nivo D-dimera gotovo da se ne može izmeriti, jer tog proteina i nema u krvi. Pored trombolitičkih stanja, D-dimer je najčešće povišen kod karcinoma i kod sepse. Međutim, postoji i fiziološko stanje u kome je D-dimer povišen. To je trudnoća.
Normalnu trudnoću karakterišu promene u koaguabilnosti (potencijal stvaranja krvnih ugrušaka) krvi i povećan nivo fibrinogena i te promene nazivaju se fiziološkom hiperkoaguabilnošću. Rezultati mnogih studija pokazali su da povećanu mogućnost nastanka tromboze, karakteriše značajna hiperfibrinogenemija (povećana koncentracija fibrinogena u krvi), povećana aktivnost pojedinih faktora koagulacije, smanjena koncentracija prirodnih inhibitora zgrušavanja, pre svega proteina S, kao i intenziviranje procesa adhezije (slepljivanja) i agregacije ( nagomilavanja) trombocita.
Posledica visoke prokoagulacijske aktivnosti je povećani promet fibrina, na šta ukazuje povećana koncentracija D-dimera, koji predstavlja najosetljiviji marker sekundarne fibrinolitičke aktivacije. Promene u hemostatskom sistemu dešavaju se postepeno dostižući najvišu hiperkoaguabilnost u trećem trimestru, što se odnosi i na D-dimer.
Vrednost D –dimera može se u toku prvog trimestra povećati za 1-1,5 put, u toku drugog 1,5 -2 puta, a u toku trećeg i više.
Vrednosti se snižavaju tokom puerperijuma (perioda nakon porođaja) i vraćaju se na fiziološki nivo.
Navedene promene trebalo bi smatrati adaptivnim mehanizmom koji štiti trudnice od krvarenja tokom porođaja i ne bi trebalo da imaju kliničkog značaja. Međutim kod pojedinih trudnica taj porast je veći od predviđenog i tada se povećava opasnost od pojave tromboembolijskih (začepljenje krvnih sudova krvnim ugruškom) poremećaja.
Analiza i procena značaja promene vrednosti D-dimera zahteva detaljnu analizu i procenu hematologa.
Nikako se proizvoljno i površno ne sme pristupati rešavanju ovih promena.
Povećan rizik od tromboembolijskih komplikacija, pre svega DVT (duboke venske tromboze) i plućne embolije javlja se, najčešće, kod trudnica sa kardiovaskularnim faktorima rizika (hipertenzija – povišen krvni pritisak, gojaznost, gestacijski dijabet – šećerna bolest nastala u trudnoći, smanjeno kretanje), ali i kod trudnica sa urođenim ili stečenim poremećajima faktora koagulacije (urođene i stečene trombofilije). Pušenje, takođe, kao pridruženi faktor poremećajima faktora hemostaze (faktori koji učestvuju u zaustavljanju krvarenja) i D-dimera, predstavlja faktor rizika za nastanak tromboembolijskih komplikacija.
Povećane vrednosti D-dimera vezane su i za ozbiljna patološka stanja u trudnoći kao što je abrupcija posteljice (prevremeno odlubljivanje posteljice) i preeklampsija (komplikacija trudnoće koju karakterišu visok krvni pritisak, otoci i bečančevine u mokraći). Veliki broj obolelih trudnica od virusa COVID-19 imalo je značajan porast D-dimera, i do 10 puta veći od fiziološkog. Pretpostavlja se da je razlog tolikog porasta D-dimera poremećaj koagulacije zbog prisustva virusa, kao i oštećenje plućnog tkiva zbog zapaljenja.
Imajući u vidu sve navedeno, lekar je taj koji procenjuje faktor rizika, traži određene laboratorijske analize, pa i D-dimer, i na osnovu njihovih vrednosti i medicinskih indikacija određuje dalje dijagnostičko-terapijske procedure i terapiju.